Labud prvi: Vidi ove budale. Došli su tražiti jesen. Labud drugi: I sad se čudom čude kako su uspjeli zakasniti i ove godine. Labud prvi: A ono, nije da je nema uopće, ali nije to više to. Možda da su došli prošli vikend... Labud drugi: Srećom pa smo mi tu. Mi smo lijepi. Ja: Ovo su sigurno ženski labudovi. Sigurno. Iako... imaju pravo, malo smo zakasnili za jesen u Mrzlim Vodicama. Ili Mrzloj Vodici. Mislim da je tako. Zapravo, gugl misli da je tako, pa valjda onda je.
Svake, ali baš svake godine od kad smo zajedno idemo fotografirati jesen. I baš svaki put zakasnimo. Ili uranimo. Kako god hoćeš. Ove smo godine, jelte, zakasnili. Ali samo mrvu. Mrvicu. Još prošli vikend bi priroda oko mrzlovodičkog jezera bila pravo jesenska. Boje su ovako već pomalo ugasle. Ali, neka. Još je puno jesesnkih godina pred nama. Nadam se. Jednom će se zvijezde će se posložiti kako treba, svemir će biti na našoj strani, a mi ćemo uživati u pravoj rapsodiji jesenskih boja. Da se razumijemo, ni ovako nije bilo loše. Obično se ujutro zaletimo do Fužina. Ovaj smo put rekli, let´s go crazy, i otišli u Mrzle vodice. Mrzlu Vodicu.
Jesen. Obitelj. Izlet. Volim. Posebno kada poslije odemo na najfiniji ručak kod svekrve. Ružna mi ta riječ. Kod njegove mame zvuči bolje.
