Ljeto na otoku

16 dana.

Usporenih. Lijenih. Ljetnih.

Razbili smo fjaku kratkim obilaskom Hitnog kirurškog prijema u Splitu.

#putovanjasdjecom

Nožica je nastradala zbog naše gluposti. #neponovilose

Ali djeca su čudo. More je u roku od dva dana riješilo stvar.

Nepolomljeni, veseli i čitavi, uživali smo k`o prasci.

Vidi kako je lijepo.

Na Visu.

Tri i pol sata do Splita. On, ona, pas i ja. Vozimo se u Žarku. (da, auto nam ima ime).

Po prvi puta, Žarko ostaje u Splitu i čeka nas. Nije toga ni svjestan, ali time nam je uštedio punih 1000 kuna koliko košta prijevoz automobila trajektom. To je jedan od najvećih minusa ovog otoka. Em je skupo doći do njega, em je skupo kad si tamo. Srećom, život je lijep, pa u Splitu imam prijatelje koji su zbrinuli Žarka, a na otoku imamo kuću.

#hvalatiživote

Kada godinama dolaziš na otok, počneš primjećivati stvari koje drugima možda ne upadnu u oko. Tako i ja imam ta neka mjesta, te neke sitnice od kojih mi je toplo oko srca. Ovaj pas. Na ovom prozoru. Tu je baš svake godine. Ne znam kako se zove. Pitala sam Kruzovu mamu. Ona je ovdje ipak puno duže od mene. Ne zna ni ona. Nije joj upao u oko. Ona ima svoja mjesta i svoje sitnice. Pas je moj :)

Ako dođeš na Vis, pogledaj povremeno prema gore. Možda ga i ti vidiš. Pas na prozoru.

Već prvog dana sam nam našla kola kojima bih odmah zamijenila Žarka. Sanjam da u ovome putujemo po... ne znam... Španolskoj... ili tako nešto... jedno mjesec, dva. Našla sam nam kola. I to ne bilo kakva. Sa zavjesama. Šarenim.

Potrefili smo i 150. obljetnicu Viške bitke. Guglaj ako te zanima tko, s kim, protiv koga i zašto. Laru su recimo zanimale druge stvari. Mamaaaa... je ovaj brod isto trajekt? A mamaaaa, zašto su sivi ovi brodovi? Mamaaaa, zašto je konop tako velik, slomit će bovu?!? A mamaaaa, možemo se i mi voziti u sivom trajektu? Mamaaaaaa što je to ratni brod??? A mamaaaaa zašto je to ratni brod?? MAMAAAAAAAAA???? Pitaj tatu. ‪#‎djecasuradost‬

Otok je star. Vrata su stara. Prozori su stari. Modernih apartmana još uvijek je jako malo. A ja sam malo opsjednuta starim vratima i prozorima. Baš volim.

Volim i stara dvorišta. Ona skrivena. Unutarnja. Neka su pretvorena u predivne restorane. neka su zaboravljena. Obrasla. Neka i dalje žive. Ali baš svako je bajka.

E da. Vis je dobio svoje pivo. Viško. Pivo. Postoje tri vrste. Pila sam tamnu. Volim tamnu. Fina je. Puna okusa. Gorka taman kol'ko treba. Po mom guštu. Njemu je grozna. ‪#‎perfecttogether‬ Pili smo u restoranu koji mi se oduvijek sviđa. Ambijent savršen. U unutarnjem dvorištu. Bajkovito. Lijepo. S ukusom. Vjerujem, i s okusom. Skupo. Zato ne zalazimo tamo. Ali. Viško pivo je zaslužilo degustaciju u takvom ambijentu. U polutami savršene večeri, dok svijeće u fenjerima lagano tinjaju. Sanjiva glazba miješa se s milozvučnim glasom konobara/vlasnika koji viče stranom turistu iza leđa i jebe mu mater žgoljavu. Da mu jebe. 💙 Pivo s psovkama sa šanka košta 35kn. Danas pijem u socijalnom bircu. Za siromašne 😃. Dečko svira na sintisajzeru. Isto pivo je 25kn. I nitko ne psuje goste. Bar ne glasno. Živjeli! 🍻

Paštafažol na brujet. Znam kako to zvuči. Kao paštafažol. I brudet. Zajedno. Skuhaš paštu i fažol. Skuhaš brudet. Nakrcaš si tanjur s ovim prvim. Dodaš par jušnih žlica ovog drugog. I voila. Paštafažol na brudet. Pardon. Brujet. To jedu na Visu. Pa sam jela i ja. Ukusno je. Majkemi. ArtičHoke. Ne volem. Dobar tek.

Stiniva. Bili smo ono jednom prije. Došli smo brodićem. Bila mi je lijepa. Drugačija. Ali nikakav spetakl. Danas me natjerao da ju vidim s kopna. Da ju poslikamo. ‪#‎budale‬ U 14.30. Sunce przi. Uski putić nije stvoren za japanke. Kupam se u znoju. I nadam se da se necu poskliznuti. Dolazimo na pola puta. Tek tada ju vidimo. I stvarno je predivna. Danas mi je bila spektakl. Sve sto želim je prijeći i ostalu polovicu i baciti se u more. Ali ne. Natjerao me da se vratimo natrag. ‪#‎pakao‬ Ako si u formi, priušti si taj put. U oba smjera. Možda nećeš umrijeti. Ako nisi, plati 100kn i neka te barkom odvedu. Pa plivaj. Ako si na Visu, okupaj se na Stinivi. Plivaj. Nemoj se kao ja kupati u znoju. S pogledom na Stinivu. ‪#‎višesrećedrugiput‬

Naravno da sam uzela hula hop. I zato sad imam još jednu najdražu fotografiju.

Jednog jutra vrijeme nije znalo bi li piškilo ili kakilo.

Iskoristili smo tu metorološku neodlučnost da posjetimo neka mjesta na koja me još nije vodio.

Štoviše, nije ni sebe vodio. Bilo nam je prvi put. :D Volim prve putove.

Baterije skoro pune. Svima. Njoj se doduše ionako teško prazne. On pak njurga jer... kako sam mogla OVU fotku objaviti?!? Odrezano mi je čelo... i polovica kapka... nedopustivo :D

‪#‎težakživotfotografovežene‬ Ja kažem da ne mora biti savršeno da bi bilo savršeno. Ako nisi skužio, na fotografiji je godišnji. To moraš osjetiti bez obzira na čelo i kapak. Ako ne osjetiš treba ti godišnji. Odmor.