Ali... zašto nosiš hula hop u Tajland? Zato jer želim, prijatelju. Ok?
Ovo je putovanje u kojem sudjelujem samo ja. On se pravi da razumije. Jer je dobar muž :D Nađi si jednog takvog.
Prije dvije godine otkrila sam šarenu igračku. Hula hop. Ne sjećam se da sam se time bavila kao mala – bila sam više lastik i cip cop tip. Naizgled samo igra, meni je postala puno više. Kružno putovanje, povratna karta do same sebe i djeteta u meni. Svi koji me poznaju reći će da mi nije trebao još i hula hop da budem kao dijete, ali ja volim kad su stvari očite :D.
Hula hop je ples, pokret, igra. Što je još važnije – to je mojih pet minuta. On i ja... i ludo nam je zabavno. Ne prigovara, ne njurga, ne traži ništa, ne trebam mu obrisati guzu, ne uspavljujem ga, ne kuham mu ništa... šuti, u boji je i jedini zadatak mu je da se vrti oko mene. Sjajan partner ;)
Tu i tamo me zvekne, ali to su udarci iz ljubavi. (ovo je jedini udarac iz ljubavi koji bi itko ikada trebao primiti).
To kako se čovjek osjeća kad se prepusti hula hopu, nema smisla opisivati. Probaj. Pomoći će ti da izađeš iz kutije i zone komfora. A ne moram ni reći da je tamo uvijek najbolje ;)
A kada jednom probaš, ako se zaljubiš, bit će ti jasno zašto nosim hula hop u Tajland. Ako se ne zaljubiš, nikada nećeš razumjeti. Što ne znači da ne možemo biti prijatelji. Ni ja ne razumijem zašto voliš tripice, pa te svejedno mogu voljeti. Ljubav je slijepa. Prijateljstvo također.
Nosim ga svuda sa sobom. Naučila sam i Laru, vrti k`o velika, tako da nam sada u autu svakodnevno stoje barem dva. Što je super jer nemam problema s prepoznavanjem našeg vozila. On je u početku bio lud od mene... i hoopa... i mene i hoopa, sad se pomirio s tim. Zapravo, našao je svoj interes u tome. Kruz je fotograf, a fotografije hoopajuće žene su super.
Evo vidiš:
Cilj mi je nositi ga na svako putovanje. Za sada je vidio samo Vis, a bio je i u Međimurju. Otkad sam nabavila sklopivi i povela ga skroz do Tajlanda smiješi mu se svijetla budućnost. (da, da, dolaze i u putnim varijantama – vidiš sada koliko je pitanje zašto ga nosim u Tajland bilo besmisleno). Mogu reći da hoopajuća putovanja tek počinju.
Kada putuješ avionom i nosiš hula hop:
Najbolje je uzeti sklopivi. Stao mi je u ručnu torbu (jeste, bila je poveća), ali može ga se držati i u ruci. Uredno prolazi kroz sva skeniranja, bez većih problema i pitanja. Tu i tamo padne neki čudan pogled, ali to je ok.
Ako nemaš sklopivi, moguće je i s normalnim. Dovoljno je prijaviti ga kao posebnu prtljagu, npr. kao dječja kolica. Tu postoji neka doplata, kolika, ovisi o aviokompaniji s kojojm letiš.
Sve u svemu, putovati s hula hopom nije nikakav problem. Još je zabavnije. Natjera te da radiš gluposti koje inače ne bi. Zabaviš sebe i sve oko sebe. Dobar je način za podružiti se s lokalcima, jer svi bi rado probali hoopati. A kao nagradu dobiješ puno dobrih fotografija. I pokoji filmić. Dugo sam razmišljala, pokazati ovaj s Visa ili ne. Čisto zato jer je snimljen lošim fotićem, jer mutan i jer sam smotana. Jer nisam još na hupajućoj razini na kojoj želim biti (popravila sam se od kad je ovo snimljeno, majkemi), ali mi je drag jer je snimljen na omiljenim mi mjestima na Visu. Uostalom, nije bitno kako izgledaš dok vrtiš. Bitno je što osjećaš. A osjećaš sve.