Od putovanja u Egipat prošla je koja godina, da budem prciznija, prošlo ih je sedam. Po povratku, napisala sam tekst objavljen u Novom listu... Putovali smo taman nakon manjeg terorističkog napada na Cairo. Nismo se dali ustrašiti. A tekst je napravljen upravo u tom smislu, s naglaskom na sigurnost, napade...
Evo teksta...mrvu izmjenjenog... :)
Podignuta ruka, znak da trebamo taxi, »upalila« je i u egipatskoj prijestolnici - Cairu. Nakon par sekundi čekanja i spuštanja cijene s 60 na 30 egipatskih funti (otprilike 30 kuna) sjedamo u automobil vidno iznerviranog vozača u čijim smo se rukama trebali nalaziti slijedećih tridesetak minuta. Toliko bi trebalo od centra Caira do hotela u Gizi da se nepregledna kolona automobila zaista kretala cestom, nou našem slučaju vožnja je potrajala duga dva sata. Noć je u kombinaciji s uskim uličicama Caira, daleko od glavne ceste, počela stvarati nervorzu. »Pustit će nas usred ničega i uzeti sve što imamo«, misao je koja je zamijenila sve doživljeno u tom neobičnom gradu, a tjeskoba nije popustila sve do zaustavljanja pred hotelom - jer, nikad se ne zna kada su arapi u pitanju... Takvo mišljenje zaogrnuto u predrasude zapadnog svijeta prema onom arapskom, i nama se obilo o glavu. Smiješak vozača i isprika zbog duge vožnje i gužve na cestama bili su dovoljni da posramljeni platimo tih 30 funti i krenemo prema sobi puni dojmova koje je tog dana u solo »điranju« gradom na nas ostavio Cairo.
Budući da se samo tjedan dana prije boravka naše ekipe u zemlji faraona, putem medija velikom brzinom proširila vijest o terorističkom napadu u kojem je stradala francuska turistkinja, bilo je zanimljivo osjetiti kako grad diše. Da li je bomba bačena na izrazito turistički dio Caira pored glavnog »bazara« Khan el-Khalili uspjela unijeti nemir među turiste? Iako je već nakon par minuta boravka na području detonacije postalo jasno da je napad bio usmjeren u prvom redu na strane državljane, a sve u cilju da baci mrlju na turizam, uz plin i Sueski kanal, glavni izvor egipatskih prihoda, jedini podsjetnik na taj teroristički čin na ulicama glavnog grada koje su i danas pretrpane turistima, žućkasta je mrlja na pločniku.
Sama lokacija pada eksplozivne naprave nalazi se preko puta niza kafića u kojima nepregledne količine posjetitelja Caira traže predah nakon kupovine na obližnjoj tržnici. Mjesto je to koje se može usporediti s pariškim kavanama Montmartrea, ili da ostanemo u susjedstvu, s kafićima u nizu kakvi se mogu vidjeti na rivi bilo kojeg primorskog i dalmatinskog grada. - Evo, točno tu je pala bomba, rekao je naš lokalni vodič Sam, na pomalo senzacionalistički način kao da u najmanju ruku pokazuje piramide. Istaknuo je da je ovaj napad prvi atentat u Egiptu nakon travnja 2006., kada je u ljetovalištu Dahab, u trostrukom bombaškom napadu život izgubilo dvadesetak osoba.
Sam je jednako prepričao i događaj koji nije stigao do svjetskih naslovnica, a odigrao se dan prije u podhodniku između Midan Husseina (trg na kojem je poginula mlada francuskinja) i đamije omiljene među turistima - Al-Azhar. - Jučer je ovdje nožem proboden jedan amerikanac, kazao je dodajući da ne razumije takvo ponašanje koje nitko ne smatra normalnim i koje daje krivu sliku o arapskom svijetu. Ipak, takve se situacije događaju. Nisu česte jer cijeli Egipat vrvi uniformiranim policajcima koji se centrom grada, ali i oko turističkih atrakcija šeću naoružani dugim cijevima. Turisti su takvo stanje jednostavno prihvatili jer im policija ulijeva osjećaj sigurnosti, a za koju funtu, rado će vas i uslikati. Govoreći o policajcima na mjestima najvažnijih povijesnih odredišta, ne možemo ne spomenuti jedan od neobičnijih prizora - vjenčanje u podnožju triju velikih piramida. Osiguranje je izgledalo kao da dolazi neka važna politička osoba, a uzvanici pira morali su proći strogu kontrolu i detektor metala. Interesantno je da bi većina turista takve mjere sigurnosti na svom vjenčanju u bilo kojoj zapadnoj državi strogo osudila, a podno egipatskih piramida taj se prizor činio idealnim za fotografiranje, kao da je sastavni dio turističke ponude. Detektori metala zajedno s naoružanim policajcem/zaštitarom nalaze se i na ulazu u hotele, a donedavno se transfer turista iz, primjerice Hurghade dio Caira ili Luxora, odvijao u komvojima pod policijskom pratnjom. No to je nešto što turisti prihvaćaju kao još jednu anegdotu koju će prepričavati danima nakon povratka iz Egipta.
Iako sve te, naizgled simpatične sitnice s mirisom avanture karakteristične za ovu, ali i mnoge duge zemlje, zapravo govore o nesigurnosti destinacije, od lokalnog vodiča saznajemo da su u podsezoni egipatski hoteli popunjeni preko 65 posto, dok se u Luxoru ta brojka penje preko 85 posto.
...........................................................................................................................
Koliko je to i danas tako, ne znam... Šteta ako nije, jer Egipat ima sve - bogatu povijest, gomilu znamenitosti i predivno more. Meni jedno od najljepših. Snorklanje ovdje je doslovno kao da su vas ubacili u bazen s 1001 Nemo ribicom i svim njegovim prijateljima. Koraljni grebeni vas raspamete od ljepote. Do te granice da se i ne namažete baš previše... jer živite na moru i znate što je sunce, jel... pa se onda nakon sat vremena plutanja po površini i uživanja s ribicama nađete leđa toliko crvenih da ih se ni Sebastian, rak iz omiljene mi Male sirene, ne bi posramio. Pa onda zaglavite sa sunčanicom, tresete se od hladnoće, isijavate vrućinu. A kožu gulite sa sebe još danima nakon povrataka kući. "Be aware of the sun" upozorenja kao i savjeti ostatka grupe koja je igrom slučaja bila sastavljena od Slovenaca i Zagrepčana, nekada očito nisu dovoljna. Jer... što oni znaju... pa mi živimo na moru... aha...
Dok ovo pišem, vidim da je ta anegdota ostavila priličan dojam na mene A i na gospodina muža. Reći ću samo da se od tada uredno trackamo kremama. Jer to rade pametni ljudi.
Smješteni smo bili u Hurghadi koja nam je bila dobra polazišna točka za điranje okolo. Odmah prvi dan krenuli smo put Caira. U malom kombiću, mala grupa. Nas osmero. I vodič. Iz hotelske sobe, puca pogled na piramide. Gledaš i ne vjeruješ da si tamo. A kao jedan od najposebnijih doživljaja izdvajam posjet džamiji. Ne toliko zbog džamije, koliko zbog vodiča koji nas je u sat i pol vremena na izrazito zanimljiv način upoznao s Islamom i vjerskim običajima, nama toliko strane religije. Posebno iskustvo.
Po povratku iz Caira, nas dvoje neumornih nastavljamo sa safarijem u pustinju. Vožnja od pola sata na quadovima je zvučala puno bolje u teoriji. Da me se ne shvati krivo, odličan doživljaj, ali to koliko me bolio palac od držanja gasa nije normalno. Izlet obuhvaća jahanje na devama, ručak kod Beduina i promatranje zalaska sunca. Devini ćevapi i čaj iz ne baš čistih šalica. Ali, ono, samo jednom se živi, pa zašto ne. Deve sam jahala ovdje, u Tunisu i Dubaiju. Tunis je najbolji. Ovdje, tako tako. Zalazak sunca zato, jako lijep. U svakom slučaju, izlet za preporučiti.
Luxor, Dolina kraljeva, hram kraljice Hatpšesut - divno. Sunce prži, omotani kružimo okolo i ne vjerujemo da smo tamo...
Sve u svemu, kad se sve zbori i oduzme - Egipte, bilo nam je zadovoljstvo.
I, da... zvali su me Shakira
Za kraj, uživaj u još nekoliko fotografija.
